Eva – Out of Paradise
Jeste li razočarani u ljude?
Dugo nisam pisala na blogu, zabavljala sam se na drugačije načine, ali došao je opet trenutak za pokoji redak i ovdje.
Dakle, da se vratimo na pitanje iz naslova. Jesam li razočarana u ljude? Ne znam točan odgovor na ovo pitanje. Nisam razočarana u sve ljude, mnogi me vole, a i ja volim i cijenim mnoge ljude. No, mnogi su me i razočarali. Tko je kriv za to, oni ili ja? Nekako mi se stalno vrzma misao da sam većim dijelom ipak kriva ja sama. Moja očekivanja, uvjerenja i nada da su neki ljudi baš onakvi kakvi se u određenim trenucima predstavljaju. Ja sam ta koja uporno želi vjerovati ljudima i koja ne sumnja da zapravo nisu takvi kakvim ih vidim ili želim vidjeti.
Jesu li oni krivi što nisu istinski takvi? Naravno da nisu. Ja sam sama najvećim dijelom kriva što sam vidjela ili htjela vidjeti samo njihovu sjajnu stranu. A svjesna sam, itekako sam svjesna, da svi mi imamo i svoju sjajnu, ali i onu tamnu stranu.
Moj problem je što ja redovito odbijam kod drugih vidjeti i tu tamnu stranu. Kao da me ona ne zanima, zanemarujem da ona uopće postoji. A kad jednom ispliva na površinu, eto ti nakon prvotnog šoka - razočarenje. I opet sam, po ne znam ni sama koji put, ispala naivna. Tada se redovito uvrijedim. Naravno, ne na sebe, nego na one koji su me razočarali. Greška! Jer trebala bi se uvrijediti ili ljutiti na sebe zbog propusta koji mi se redovito događa u odnosima sa drugim ljudima. Zbog moje zaslijepljenosti onom sjajnom stranom.
A vi? Jeste li vi razočarani u ljude ili poput mene, ipak pomalo u sebe?
